Datum objave:  4. 12. 2009   

(Riječ Pere Marijanovića u povodu promocije knjige "Već viđeno" autora Željka Raguža u Čapljini i Čitluku) Poštovani, Kada počnete čitati knjigu "Već viđeno" autora Željka Raguža, zapitate se o čemu bi to ova knjiga mogla uopće pričati ali kada je zatvorite, nakon čitanja, prva misao koja vam padne na pamet je ona o usporedbi uma čovjeka i uma Stvoritelja koji nas je stvorio. Razlika ova dva uma je upravo ono na čemu ova knjiga počiva a to je analiza. Dok je taj proces umu Stvoritelja nepotreban jer uvijek sve zna, umu čovjeka je također nepotreban ali samo ako je njegovo životno geslo: prođi me

se, biti će što će biti. Onima drugima, onima poput autora ove knjige, analiza je životno geslo; jedini pouzdan način da se do objektivne spoznaje uopće dođe. Analiza također resi um onoga čovjeka koji prkosi povijesti i njenim nedaćama, nastojeći dobiti zvanje njenog učitelja, zauzimajući se za načelo da jednom viđeno više ne treba gledati. Povijest rijetko ponavlja dobre stvari a češće one druge. Povijest nagrađuje samo one koji od prošlosti uče usmjeravajući sebe i druge ka boljem i pravednijem. Povijest je zaista škola: ako joj ne položite razred ponavljate ga! Eto, to je suština na kojoj počivaju sve priče iz ove knjige.

Povijest je, dakle, učiteljica života ali bez vlastitih učitelja. Ako ja ne postanem učitelj u školskom sustavu povijesti tada ni povijest više neće biti učiteljica moga života. Ona će doduše ostati učiteljskom ustanovom, poput kakve škole, ali prazna, bez učitelja pa zato i bez učenika. A to je tek prava narodna katastrofa. Tada će šansa pripasti ponavljanju povijesnih, najčešće onih negativnih događanja, ispostavljajući ljudima račune koji se, bar što se Balkana tiče, krvarinom plaćaju.

Račun koji nam povijest šalje na naplatu težak je. Trebalo bi ga platiti a žrtva to često niti može niti hoće; cijena je previsoka: traži se krv, traže djeca, traže korijeni, traži Domovina. Ne može i neće a mora! To je povijesni usud, uzo povijesti ili prokletstvo povijesti. Uzo koji je svezala povijest zbog praznih škola i školskih zbornica bez učitelja života. Knjiga o kojoj večeras govorimo pokušava zapravo napuniti i učionice i učiteljske zbornice te postati dobrim udžbenikom za kolegij naziva: „trnovit je put do zvijezda i on cijelo vrijeme vodi uzbrdo“. Stjepan Radić jednom uzviknu: Ne srljajte ko guske u maglu! Ako bi te riječi preveli i o njima malo razmislili značile bi ovo: Prvo naučite od Učiteljice života, a onda vodite narod! Slijepac ne smije biti na čelu kolone. Ili kako to jednom jedan filozof reče: mole se nule da poštuju temeljno matematičko pravilo i zauzmu mjesto pozadi!

Autor ove knjige pokazao nam je ne samo osnovnu tehnologiju analize i stjecanja učiteljske mudrosti već je tu mudrost i proslavio konkretnim rezultatima istraživanja i zaključivanja. Važno je ovo razumjeti: zaključci povijesnih analiza su onaj osnovni „energent“ kojim se hrani svaki narodni pozitivni razvoj, to je ono „gorivo“ potrebno za narodni put uz brdo, put po trnju do zvijezda. Bez takvih zaključaka put uz brdo je nemoguć, te se često po sebi nameće njegova alternativa, put niz brdo, doduše mnogo ugodniji, ali koji vodi do „već viđenog“, odnosno to je put u krug kada isti ljudi više puta vide iste točke, iste događaje a najčešće strahote stradanja. Da li je pri tom u pitanju tvrdoglavost onih koji narod vode, da li je slijepac na čelu kolone, je li u pitanju neshvaćanje i nemogućnost analize i zdravog promišljanja? Nema odgovora u ovoj knjizi na ta pitanja niti ih može biti. Mi, narod, moramo sami čuti onaj blagi glas naših otaca: ovuda djeco moja, tim putom tamo već ste prolazili. Zar ne prepoznajete pogubne hridi, tjesnace i opake plićake što se pučinom čine?

Postoji još jedna velika razlika između našega poima