|
Datum
objave:
26. 2. 2009
POPOVO POLJE – HRVATSKI REZERVAT, piše Dr. sc. T. Đurasović
Izazvane poplave Popova Polja, ne samo ove godine, razumljivo su izazvale burne reakcije kod nas i u svijetu. One se različito tumače i za lijek se propisuju različite, često dijametralno suprotne terapije. No, za nas su najvažnija stajališta ljudi koji žive ili potiču s toga područja. Pokrenite opciju više te za kraj ovoga bloka pročitajte zanimljivi tekst autora T. Đurasovića. Izvor: Članak je prvi put objavljen davne 1975. godine u novini «HRVATSKA DRŽAVA» broj 240, München, svibanj/1975., strana 7.
Popovo Polje, ta divna mediteranska dolina na jugoistoku Hercegovine, kojom protječe jedna od najvećih ponornica na svijetu, rijeka Trebišnjica, proživljava svoja teška vremena.
Međutim, navikli su vrli Popovci na sve nevolje, koje se doživjeti mogu. U borbi za goli život i uvijek u nadi za bolje sutra, a što se najbolje očituje u njihovoj uzrečici: «E, pa ne može biti gore!», vodili su ti gorštaci bitku na nekoliko frontova.
Iako plodna zemlja i blago mediteransko podneblje obećavaju dvije, odnosno i do tri žetve godišnje, Popovci su bili presretni, ako bi s berićetom iskoristili i jednu jedinu. Dolaskom ranih jesenjih kiša rijeka bi plavila polje i, nerijetko, odnijela veliki dio ljetine. Zima bi se provela u najoskudnijem siromaštvu. Danju bi se bacali košići za ulov ukusne ribe gaovice (inače raritet), a navečer uz molitvu i večeru domaćin bi, služeći se skuhanom ovčjom plećkom, obično, a na radost prisutnih ukućana, najavljivao bolju godinu.
Kasno povlačenje blata i duge ljetne suše prekidali bi nerijetko te iluzije.
Na drugoj fronti bilo je daleko teže. Teško je bilo u tom kršu i izoliranosti, ili kako to Popovci kažu, na repu od svijeta, održati se i očuvati svoje vjersko i nacionalno obilježje. U teškim vremenima kao u doba Dušana Silnog iliti Turaka, često su i svećenici znali napustiti taj kraj, a svoje «stado» prepuštali na milost i nemilost neprijatelju. Čvrsta vjera i tvrdi karakter, kao i ufanje u bolje sutra, ostajali su im tada kao jedini saveznici. Lomim se - ne povijam se!, isticali su Popovci.
I, doista, održaše se, održaše i sačuvaše i svoju vjersku i nacionalnu pripadnost, a uz to i jedno i najljepših narječja hrvatskog jezika, štokavsko-ijekavsko, a oni drugi, oni, koji se poviše, ostadoše i oni tu, tu u susjedstvu i nastaviše živjeti sa nekim drugim, po tuđinu nametnutim, životnim normama i obilježjima. Većina njih brzo zaboraviše i svoju prošlost i prihvatiše uloge marioneta.
A, kako danas sve to izgleda?
I pored uvjeta da se cijeli kraj, uz relativno male investicije, privredno dobro razvije (naročito dobri uvjeti postoje za uzgajanje voća i povrća), cijelo područje je pasivno i zaostalo. Trideset godina bili su komunistički vlastodršci najširokogrudniji u praznim obećanjima, kao: u blizini vrela Trebišnjice izgradit će se hidroelektrana, elekktrificirat ćemo cijelo područje, izvršit ćemo melioraciju Popovog Polja, izgraditi tvornice, zaposliti ljude, itd.
Oni lakoumniji već su govorili o hercegovačkom Misiru, o maloj Kaliforniji, dok je trezvenija većina, glasno umovala: Obećanje ludom radovanje!
I, eto, obilatom pomoći Međunarodne banke, napravi se hidroelektrana «Grančarevo», poslije «Đerdapa» najveća hidroelektrana u toj nesretnoj Jugoslaviji (a kako bi to izgledalo kad kod Srba ne bi bilo sve naj...), ali ne za boljitak Popovcima, već su tokovi električne struje okrenuti prema Istoku, dok susjedna Hrvatska živi u polumraku. Mnoga sela oko Polja, posebice ona katolička, daleko su od programa elektrifikacije, a što je još poraznije, Popovo Polje još uvijek djelomično poplavljuje.
Prošle godine se žitelj ovoga kraja masovno odazvala pozivu da uplate doprinos za elektrifikaciju sela i uz to izgradili su postolja za trafo-stanice, iskopali rupe za dalekovode i kad su počeli pribavljati elektromaterijal i uređaje, saznali su da je «sve odgođeno na neodređeno vrijeme».
Novac od doprinosa utrošen je za saniranje privrede BiH, a uređeni temelji za trafo-stanice i dalekovode ostadoše zjapiti kao upozorenja na jedno prazno i besramno obećanje.
Popovcima ni ovoga puta ne ostade puno vremena za ljutnju, jer dopadoše novoj i još goroj nevolji.
Jedna neodgovorna i blago rečeno suluda odluka režimlija o ukidanju željezničkog prometa na uskotračnoj pruzi Čapljina – Dubrovnik i Hum-Bileća-Nikšić, teško je pogodila, gotovo dotukla ovo pučanstvo.
Putovi i komunikacije u ovom području su vrlo loši, gotovo nikakvi.
Uskotračna pruga sagrađena još u vrijeme Austro-Ugarske (1900. godine), kojom drnda popularni «Ćiro» ostaje još samo kratko vrijeme atrakcija, a mnogima glavna i jedina veza sa svijetom. Iako je znao kasniti i po nekoliko sati mnogi su po njemu određivali doba dana. Rijetke je smetala njegova čađavost i tromost. Dočekan je sa suzama radosnicama i darovima, što se i danas živo prepričava. Komu je poznata njegova povijesna uloga u zadnjih «tri-četvrt-stoljeća», tomu nije teško predvidje
|
|