Datum objave:  8. 6. 2009   

Donosimo u cijelosti propovijed Prof. dr. don Tome Vukšića izgovorenu na misi za žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća, Radimlja kod Stoca, 23. svibnja 2009. godine. Misa je održana u sklopu kulturne manifestacije "Stolačko kulturno proljeće" koju svake godine organizira Matica hrvatska, ogranak Stolac. Odavno su prispjeli plodovi žrtve na Radimlji; novi život niče na oltaru mučeništva naših predaka. Krvnik je baš obratno planirao; on je htio uništiti Život, odvući ga u prokletstvo tame i beznađa. A on ga je zapravo posijao da nikne Novinom i da struji u sretniju budućnost! Krvnik na Radimlji nije samo ljudsko tijelo ubijao, prije svega je želio ubiti ljudsku dušu ali ponajviše Boga u čovjeku. To je bio projekt Sotone a ne čovjeka. U svojoj biti to je bio projekt protiv Boga a zatim i protiv njegova stvorenja čovjeka. Ubijanjem čovjeka želio se ubiti Bog!. A nikla je Novina života združena s dušom u zajedništvu s Bogom. Sotona na Radimlji je ubijala paklenom mržnjom a nikla je Ljubav, čovjekoljublje i nada u vječni život. Već danas za nas Radimlja nije mjesto zločina, već Oltar svetosti i trajni poticaj ostanku na djedovim ognjištima. Na mjestu gdje je ubijala mržnja rodila se ljubav, praštanje i čovjekoljublje ali i trajno narodno pamćenje! Pokrenite opciju više i pročitajte propovijed Prof. dr. don Tome Vukšića. Molimo vas, učinite da je i drugi pročitaju.

PROPOVIJED NA MISI ZA ŽRTVE DRUGOGA SVJETSKOG RATA I PORAĆA

Radimlja kod Stoca, 23. svibnja 2009.

Draga braćo i sestre!

Poštovana braćo svećenici!

Danas smo se okupili pored ovih kamenih spavača nekropole na Radimlji, koji čuvaju uspomenu na uglavnom bezimene pokojnike iz daleke prošlosti, da se pomolimo za sve kojima je silom nametnut odlazak s ovoga svijeta. Okupilo nas je sjećanje na tragedije, koje su tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća, u ime bezbožničkih ideologija i režima, odnijele mnoge živote. No motiv našega molitvenog skupa nije zarobljenost uspomenom na stradanje, i nikakvo podsjećanje na mržnju, nego vjera u uskrsnuće. Odnosno, ovdje smo zato što vjerujemo da smrti, ako bi ju netko htio shvatiti kao kraj, ustvari i nema jer se „vjernima život mijenja a ne oduzima“.

Ovdje danas, u ovo uskrsno vrijeme, dva dana nakon blagdana Kristova uzašašća na nebo, molimo Gospodnje milosrđe posebice za one kojima je život nasilno oduzet. Stoga je ovo prilika da se podsjetimo na izvornu kršćansku poruku o čovjeku i njegovu dostojanstvu, jer samo tako možemo shvatiti svu strahotu počinjenoga zla i osloboditi sebe napasti da, sjećajući se toga, sami padnemo u mržnju.

Prema općem kršćanskom uvjerenju, temelj svakoga kršćanskog govora o ljudskom dostojanstvu je biblijski izvještaj o stvaranju: „I reče Bog: 'Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ...!' Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“ (Post 1, 26-27). Ta sličnost s božanskim, koja je dar Boga Stvoritelja, jest prvenstveno odlika ljudskoga razuma i slobode. Istovremeno, ta dvostruka odlika čovjeka predstavlja temeljno ljudsko dostojanstvo. To je kršćanska istina o Bogu i čovjeku koju je sam Bog objavio. Stoga je ona nedovodiva u pitanje i nepromjenjiva.

Muškarac i žena su ne samo stvorenja Božja, već su stvoreni – oboje i jednako, svaki muškarac i svaka žena – na sliku Božju. Bez obzira na boju kože, vrijeme u kojemu se rađaju, stupanj izobrazbe i mjesto u društvu, narod čiji su članovi i vjeru koju ispovijedaju. To jest, stvoreni su s likom Boga u sebi da budu gospodari – oboje i jednako – svoj zemlji. Objekt Božje ljubavi jest čovjek u svim oblicima svoga postojanja i ostvarivanja – osobnim, pojedinačnim, grupnim, rasnim, etničkim, kulturnim, odgojnim, gospodarskim, političkim. Stoga je za kršćanstvo prihvatljivo svako društveno uređenje, i samo ono društveno uređenje, koje je zaista u službi dostojanstva čovjekove osobe i ostvarenja njezinih prava i dužnosti. I obratno, nije prihvatljivo ni jedno društveno uređenje koje to gazi. No, kršćanstvo se ne poistovjećuje ni s jednim društvenim uređenjem, ni s jednim narodom, ni s kakvom političkom stvarnošću ali, prihvaćajući sve ljude kao svoje, smatra se odgovornim za oplemenjivanje svakoga čovjeka, svakoga naroda, njegove kulture, politike, gospodarstva, odgoja, stranke, države, svakodnevice i cijeloga života. Bijeg od odgovornosti za ovaj svijet nema ništa s kršćanskim moralom jer na području društvenoga djelovanja kršćanstvu ništa nije tako strano kao mogućnost da se svijet prepusti „svijetu“.