Datum objave:  19. 11. 2009   

Izvor tekstovima: Knjiga "VEĆ VIĐENO", autora Željka Raguža, izdavač "Crkva na kamenu", Mostar, 2009. godina. U ispravi bana Stjepana II. Kotromanića iz 1326. god. navedeni su pored ostalih i župan Kersa iz Zagorja, župan Poznan iz Rame, Hrvatin Vuković iz Usore, župan Budoš te župan Ivan i dr. I u ispravi bana i kasnijeg kralja Tvrtka I. 12. ožujka 1380. spominju se

pored ostalih vojvoda Vlatko Vuković, župan Brajko Pribinić, župan iz Huma Biljak Sanković i dr. U knjizi Studije o teritorijalno-političkoj organizaciji srednjovjekovne Bosne povjesničar Pavao Anđelić piše da je župa “jasno određen teritorij prilagođen prirodnim geografskim uvjetima te ustavljena organizacija na čelu sa županom koji do svog položaja dolazi kombinacijom izbornog-nasljednog načela - učinili su da župska organizacija ostavi neizbrisiv trag u narodnom životu čitavog područja današnje BiH”.

Na osnovi zahtjeva predsjednika Vlade FBiH Edhema Bičakčića Ustavni sud FBiH 11. studenog 1998. donio je presudu kojom se utvrđuje da uporaba naziva “županija” nije u skladu s Ustavom FBiH, već riječ “kanton” i u hrvatskoj verziji Ustava. Sličnu presudu Ustavni sud FBiH donio je 29. ožujka 2000. kojom se utvrđuje da uporaba naziva “županija” u Ustavu hercegovačko-neretvanske županije (HNŽ) nije u skladu s Ustavom FBiH. Prigovori zastupnika HNŽ kako je zajamčena ravnopravnost hrvatskog jezika kao službenog jezika u FBiH te da naziv “županija” ne može biti u suprotnosti s Ustavom FBiH kao i da u vrijeme donošenja i objavljivanja Ustava FBiH u Ustavotvornoj skupštini FBiH i javnom poduzeću Službeni list FBiH nije bilo zaposlenih lektora za hrvatski jezik od Ustavnog suda FBiH nisu uvaženi. Dvije godine kasnije u godišnjaku bošnjačke zajednice kulture Preporod Muhamed Hadžijahić u tekstu Županijsko uređenje srednjovjekovne Bosne piše: “Začetke političke vlasti valja tražiti u župama, kao stalno nastanjenom zaokruženom području koji su nastavali pojedini rodovi. Župe su organizirane i vojnički na čelu sa satnicima. Svaka župa imala je najmanje jedan grad - ‘misto’. ” U Klaićevu Rječniku stranih riječi za kanton se kaže da je to francuska riječ koja znači “malu administrativnu teritorijalnu jedinicu”.

Ovih dana komentirajući navode o kroatizaciji bosanskog jezika u medijima FBiH dr. Munib Maglajlić, redoviti profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu i direktor Instituta za bošnjačke studije bošnjačke zajednice kulture Preporod kaže: “Lično bih ostavio predstavnike hrvatskog naroda u medijima da govore i pišu onim hrvatskim kojim žele u smislu standarda koji sami izaberu... Ne treba nikome ništa zabranjivati, pa ni da bude Bošnjak, a piše hrvatski što je češće nego pojava da neki Bošnjak govori i piše srpskim jezikom.”

Govoreći u medijima o Zakonu o braniteljima te sporenja oko riječi “šehid” u tekstu zakona na bosanskom jeziku Mustafa Cerić, reis-ul-ulema Islamske zajednice BiH kaže da je “šehid” riječ bosanskog jezika i da znači “borac”, odnosno u množini “borci poginuli za slobodu”. Nakon protivljenja hrvatskih zastupnika da se i u hrvatsku inačicu zakona stavi riječ “šehid”, i tvrdnji da je to vjerski termin, Ibrahim Nadarević, federalni ministar za pitanja branitelja, više je puta isticao da pojam “šehid” treba ostati u zakonu “jer je to tradicionalni izraz”. U knjizi Abdulaha Škaljića Turcizmi u srpsko-hrvatskom jeziku za riječ “šehid” kaže se da je to arapska, odnosno turska riječ koja znači “muslimana koji junačkom smrću pogine u borbi za vjeru”. U vjeronaučnom udžbeniku za 6. r. osnovne škole u izdanju Rijaseta Islamske zajednice u BiH za pojam “šehid” kaže se: “Šehidom nazivamo umrlu osobu, koja je izgubila život boreći se u ime Allaha, dž. š. Prema šerijatskim propisima imamo dvije vrste šehida, i to: prave i titularne šehide. Pravim šehidom smatramo onog muslimana kojeg je na bilo koji način ubio neprijatelj u ratu, koji u pozadini rata pogine od bombardiranja ili od zapaljivih bombi, kojeg hotimično oružjem ili oruđem ubije nepravedno musliman ili nemusliman. Prema šerijatskim propisima titularnim šehidima se smatraju muslimani koji izgore u vatri, koji se utope u vodi, muslimanke koje umru na porođaju i učenici, đaci i studenti koji umru izučavajući nauku u ime Allaha, dž. š.”

Primjetno je da su u bošnjačkoj javnosti navedena stajališta prof. Maglajlića, na žalost, u izrazitoj manjini. Kod Bošnjaka u javnom životu prevladaju osobe koje na tradicijama jugoslavenskog odnosa prema Hrvatima, nakon privremeno potisnutog straha od velikosrpske agresije na BiH, otvoreno izražavaju nesnošljivost prema Katoličkoj Crkvi, zapadnom kulturnom krugu i Hrvatima u BiH. Bošnjaci u pravilu nastoje istaći fašizam kod Hrvata i Srba, a vlastiti sakriti. Zato je to nova pojava u političkom životu u BiH koja se može nazvati bošnjački kriptofašizam (krypto - grč. skrivam, pokrivam). Posebice je to primjetno kroz institut preglasavanja Hrvata od Bošnjaka koje im je omogućila nepravedna daytonska konstrukcija BiH. Time jedan dio Bošnjaka potvrđuje najvažniju osobinu fašističkog svjetonazora, a to je nastojanje da se nasilno ukinu kulturne, vjerske, političke i druge razlike manjinskih naroda, koje su prepreka da se ostvari buduće hegemonističko planirano zajedništvo s bošnjačkom dominacijom u BiH. Kako je javno očitovanje fašističkih nastojanja u pravilu osuđeno od međunarodne javnosti, ono se nastoji sakriti kroz navedene institute preglasavanje u Vladi i Parlamentu FBiH. Tako danas bošnjački narod u BiH kome njegova bliža prošlost nije bila prilika da upozna sebe, jer mu je osporavano sve: nacija, jezik, povijest i tradicija, preko svojih predstavnika ponavlja grešku onih koji su